IVAN

IVAN (Ioannes), biskup (VI–VII. st.). Titulirajući ga epidaurskim nadbiskupom i jamčeći o kontinuitetu između antičkoga i srednjovjekovnoga južnojadranskoga crkvenoga središta, u svojim ga stihovima spominje najraniji dubrovački kroničar Milecije. Po njem je I. poticao i predvodio preseljenje Epidauritanaca i osnutak Dubrovnika, što se moglo dogoditi između 598. i 670. Prema L. Crijeviću Tuberonu, koji se poziva na Ljetopis popa Dukljanina, I. je nakon što je razoren Epidaur neko vrijeme boravio u Župi dubrovačkoj, da bi poslije, uz papino dopuštenje, katedru preselio u tek utemeljeni Dubrovnik. Iako mu i Tuberon pripisuje nadbiskupski naslov – stečen nakon razorenja dotadašnjega dalmatinskoga metropolitanskoga sjedišta Salone – znakovito je da sačuvane inačice Dukljaninova teksta ne sadržavaju taj podatak. Zbog neprijeporne pristranosti Ljetopisa, s obzirom na sučeljavanje dubrovačke i barske Crkve oko prostora metropolitanske jurisdikcije, vjerovati je kako je riječ o glosi u nekom dubrovačkom prijepisu Ljetopisa i podatku preuzetu iz nekoga, danas izgubljenoga, memorijalnoga zapisa dubrovačke Crkve, ranosrednjovjekovnoga biskupskoga kataloga ili iz pontifikalne kronike – izvora kojim su se neovisno služili Konstantin Porfirogenet, Milecije i pisac Ljetopisa. Kako pastirima epidaurske Crkve nikada nije pripadala nadbiskupska čast, nisu je mogli ni prenijeti u svoje novo sjedište; naslov se mogao steći tek nakon 732, kada su dalmatinske crkve bile podvrgnute jurisdikciji carigradskoga patrijarha, pa Ivana valja držati epidaurskim i dubrovačkim biskupom, a ne nadbiskupom.